Definicija poreza je nedobrovoljno plaćanje državi koje nije praćeno protivuslugom koju bi od nje primio platilac poreza.[1] Porezi ujedno predstavljaju najvažniji izvor prihoda budžeta jer bez njih država ne bi mogla da finansira javne potrebe poput obrazovanja, zdravstva, infrastrukture, otplate dugova, subvencije u raznim oblastima, plate zaposlenih u javnom sektoru, penzije i slično.
EU nema direktnu ulogu u prikupljanju poreza ili određivanju poreskih stopa u zemljama članicama. O visini poreza koji plaća svaki građanin kao i o načinu trošenja prikupljenih poreza, odlučuju vlade pojedinačnih država.
EU, međutim, nadgleda nacionalna poreska pravila u nekim oblastima, posebno u vezi sa poslovnom i potrošačkom politikom EU, kako bi se osigurao slobodan protok roba, usluga i kapitala na jedinstvenom tržištu EU, da preduzeća u jednoj zemlji nemaju nepravednu prednost u odnosu na konkurente u drugoj, da porezi ne diskriminišu potrošače ili preduzeća iz drugih zemalja EU i sl.
Poreska politika u EU ima dvije komponente: direktno oporezivanje, koje ostaje isključiva odgovornost država članica, i indirektno oporezivanje, koje utiče na slobodno kretanje robe i slobodu pružanja usluga na jedinstvenom tržištu.[2]
Kada je u pitanju direktno oporezivanje, EU je uspostavila određene harmonizovane standarde za oporezivanje pravnih i fizičkih lica poput razmjene informacija po zahtjevu, automatski i spontano, dok su zemlje članice preduzele zajedničke mjere kako bi spriječile izbjegavanje plaćanja poreza i dvostruko oporezivanje i ostalih problema kao što su prekomjerni administrativni troškovi zbog komplikovanih administrativnih postupaka i kašnjenja u povratu poreza.
Što se tiče indirektnog oporezivanja, EU koordinira i usklađuje Zakon o porezu na dodatu vrednost (PDV) i akcizama država članica. Na ovaj način se osigurava da konkurencija na unutrašnjem tržištu ne bude narušena varijacijama u stopama indirektnog oporezivanja i sistemima koji preduzećima u jednoj zemlji daju nepravednu prednost u odnosu na druge.
Ono na šta bih se posebno osvrnula su akcize. Znamo da su akcize indirektni porezi na prodaju ili upotrebu određenih proizvoda, poput alkohola, duvana i energetike (mineralna ulja – motorni benzin, gasna ulja, tečni naftni gas; biogoriva), i da prihod od akciza u potpunosti ide zemlji kojoj se plaćaju.[3]
Svjesni smo štetnog uticaja duvana, koji između ostalog sadrži preko 60 kancerogenih hemijskih supstanci, a svjedočimo i aktivnom angažmanu država u podizanju svijesti građana po ovom pitanju. Imamo i akcizu na duvan koja služi kao jedan od alata za podsticaj smanjenja potrošnje ovih proizvoda i unaprijeđenja zdravlja populacije. Stoga, ako pogledamo noviji trend u oblasti poreza u svijetu, postavlja se pitanje: da li će šećer postati „novi duvan“?
Zbog rasprostranjenog zakonodavstva podstaknutog izvještajem Svjetske zdravstvene organizacije iz 2015., koji je iznio negativne efekte potrošnje šećera na javno zdravlje, 2016. je uveliko smatrana „godinom poreza na šećer“.[4]
Iako porezi povezani sa zdravljem nijesu novi, tokom posljednjih godina porezi na šećer uvodili su se izuzetnim tempom. Trenutno oko 50 zemalja sprovode takve mjere, dok druge zahtijevaju promjene recepata. Kao rezultat, mnogi proizvođači pribjegavaju preformulaciji zaslađenih pića – koja su često primarna meta poreza na šećer – stvarajući proizvode sa količinama šećera koje padaju ispod poreskog praga.
Svjetska zdravstvena organizacija (SZO) je u svojoj publikaciji iz 2017., pod nazivom „Zašto uvesti poreze na zaslađena pića“, navela rezulatate nekoliko istraživanja koja su pokazala sljedeće:[5]
- Procjenjuje se da je u 2014. godini 39% odraslih imalo višak kilograma, a 13% je bilo gojazno.
- U 2016. oko 41 milion djece, mlađe od 5 godina, je imalo prekomjernu težinu ili bilo gojazno.
- Broj gojazne djece i adolescenata porastao je sa 11 miliona u 1975. na 124 miliona u 2016. – desetostruko povećanje.
- Ljudi koji redovno konzumiraju slatka pića – 1 do 2 limenke dnevno ili više – imaju 26% veći rizik od razvijanja dijabetesa tipa 2 od ljudi koji rijetko konzumiraju takva pića.
- Broj ljudi oboljelih od dijabetesa povećao se sa 108 miliona u 1980. na 422 miliona u 2014.
- Pored dijabetesa, gojaznost je glavni faktor rizika za bolesti srca, rak i druge bolesti.
U publikaciji iz 2019. SZO navodi da su porezi na pića zaslađena šećerom isplative mjere koje pomažu u suzbijanju gojaznosti, dijabetesa tipa 2 kao i propadanja zuba. Rezultati pokazuju da porez na slatka pića koji povećava cijene za 20% može smanjiti potrošnju za oko 20%.[6]
Negativan uticaj šećera i na svjetsku ekonomiju se može posmatrati kroz činjenicu da se očekuje da će od 2011. do 2030. gubici u bruto domaćem proizvodu širom svijeta zbog dijabetesa, uključujući i direktne i indirektne troškove, iznositi ukupno 1,7 triliona američkih dolara, 900 milijardi američkih dolara u zemljama sa visokim prihodima i 800 milijardi američkih dolara u zemljama sa niskim i srednjim prihodima.
Međutim, ne treba zanemariti ni pitanje koliko je ovakav vid oporezivanja pravedan jer je usmjeren samo na slatka pića, koja predstavljaju samo mali dio ukupnog unosa šećera prosječne osobe. Obrazloženje višestrukih prijedloga u cilju posebnog oporezivanja šećera u hrani je da obična pica sadrži maksimalnu količinu šećera koju treba konzumirati tokom dana. Preporuke za utvrđivanje poreza na zaslađena pića navode da se šećer lakše apsorbuje u tečnom nego u čvrstom obliku, uz dodatnu poteškoću da šećer nije toliko zasitan u tečnom obliku, pa postoji veći rizik od prekomjerne konzumacije.[7]
Dakle, samo neki od benefita poreza na zaslađena pića su da smanjuje rizik od gojaznosti i dijabetesa, što je direktno povezano sa uštedama na zdravstvenim uslugama i kapacitetima, a prihodi prikupljeni od poreza mogu se iskoristiti za promociju zdravih stilova života. Pored toga, postoji snažna veza između konzumacije slatkih pića i gojaznosti kod djece. Gojaznost je takođe povezana sa uzrastom i prihodima, jer je vjerovatnoća da će mlađa i siromašnija djeca biti gojazna, posebno u zemljama u razvoju, pa se može reći da potrošači sa niskim primanjima i mladi ljudi ovim porezom dobijaju najveće zdravstvene benefite.
Ujedinjeno Kraljevstvo je 2018. uvelo porez na zaslađena pića, a među članicama EU Portugal, Estonija, Francuska, Irska, Danska, Belgija, Finska, Letonija.[8] Mađarska je još 2011. počela sa primjenom poreza na nezdravu hranu.
U Italiji je početak primjene ovog poreza prvobitno planiran za 1. jul 2021., ali je primjena zvanično odložena za 1. januar 2022., na zahtjev italijanske asocijacije proizvođača sokova, zbog posljedica pandemije COVID-19.[9][10]
Među posljednjim državama koje su se okrenule oporezivanju kao sredstvu za podsticanje zdravih navika i borbu protiv bolesti gojaznosti i dijabetesa su Španija i Poljska, koje su uvele nove poreze na šećer u januaru ove godine.
Kada uzmemo Španiju u razmatranje, potrebno je naglasiti da je Katalonija uvela porez na pića zaslađena šećerom u maju 2017. a koji nije primjenjivan u ostatku države. Ako pogledamo primjer Katalonije, litarska boca Fante ili Sprajta koštala je oko 1,02 eura, a mjesec dana nakon povećanja poreza cijena je iznosila 1,18 eura.[11] Oni koji nijesu zagovaraoci ovog vida oporezivanja istaći će da on pruža samo ograničen, umjeren efekat na promjenu prehrambenih navika i ponašanje ljudi. Međutim, jedan od dodatnih efekata poreza je preformulisanje recepata – pri čemu su proizvođači pića stvorili i plasirali na tržište nove proizvode sa znatno nižim ukupnim sadržajem šećera (npr. Koka Kola Zero).
Kada je u pitanju Crna Gora, predlogom Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o akcizama, koji se nalazi u skupštinskoj proceduri, između ostalog upravo je planirano i povećanje visine akcize na gazirana pića sa dodatkom šećera ili drugih sredstava za zaslađivanje ili aromatizaciju (sa 25 na 35 eura po hektolitru), kao i uvođenje akcize na proizvode od šećera, kakao i sladoled (u iznosu od 0,6 eura po kilogramu proizvoda) u cilju smanjenja negativnog trenda upotrebe ovih proizvoda na zdravlje stanovništva. Crna Gora je prema podacima iz registra za dijabetes koji se vodi u Institutu za javno zdravlje po učestalosti ove bolesti sa 12% u samom evropskom vrhu. Planirano je da se dio sredstava prikupljenih po osnovu predložene akcizne politike iskoristi i za unaprijeđenje zdravstvenog sistema.
Svakako, glavna aktivnost koje su države preduzele za smanjenje potrošnje šećera je oporezivanje zaslađenih pića. Baš kao što i oporezivanje duvana pomaže u smanjenju njegove upotrebe, oporezivanje zaslađenih pića može pomoći u smanjenju konzumacije šećera. Ipak, treba uzeti u obzir da je to samo jedna od niza aktivnosti koje države mogu preduzeti i koja bi svakako trebala biti praćena smanjenjem poreza i drugim finansijskim olakšicama na proizvode zdrave hrane.
[1] https://sh.wikipedia.org/wiki/Porez
[2] https://eur-lex.europa.eu/summary/chapter/21.html
[3] https://ec.europa.eu/taxation_customs/business/excise-duties-alcohol-tobacco-energy_en
[4] https://www.kerry.com/insights/kerrydigest/2018/the-state-of-sugar-and-health-taxes-around-the-world
[5]http://apps.who.int/iris/bitstream/handle/10665/260253/WHO-NMH-PND-16.5Rev.1-eng.pdf;jsessionid=7A459E60639A370CC8CEEF7F901DFC30?sequence=1
[6] file:///C:/Users/PC/Downloads/WHO-UHC-HGF-PolicyBrief-19.7-eng.pdf
[7] https://lawahead.ie.edu/the-case-for-sugar-taxes/#_ftn21
[8] https://www.obesityevidencehub.org.au/collections/prevention/countries-that-have-implemented-taxes-on-sugar-sweetened-beverages-ssbs
[9] https://news.italianfood.net/2020/12/23/italy-to-postpone-sugar-tax-to-2022/#:~:text=timer%201%20min.,-December%2023%2C%202020&text=New%20postponement%20in%20sight%20for,%2C%20to%20January%201%2C%202022.
[10] https://www.italiaatavola.net/tendenze-mercato/vino-beverage/2021/5/28/sugar-tax-ufficiale-da-gennaio-2022-assobibe-non-ci-sta-non-ha-senso/77353/
[11] https://www.eurekalert.org/pub_releases/2021-03/uob-sti031821.php
Autorka: Isidora Perović, samostalna savjetnica III u Kancelariji za evropske integracije
