Nakon devet mjeseci pregovora između predstavnika Velike Britanije i EU, premijer David Cameron i predsjednik Savjeta EU Donald Tusk su krajem januara postigli sporazum o uslovima ostanka Velike Britanije u EU. Dogovor je morao biti sklopljen na brzinu, da bi mogao biti potvrđen od strane država članica na narednom samitu Savjeta EU 16. februara, jer se očekuje da bi referendum o izlasku Velike Britanije iz EU mogao biti održan već u junu.
Sporazum bi trebalo da omogući Cameronu da se izvuče iz nezgodnog položaja u kome se našao nakon što je uoči prošlogodišnjih parlamentarnih izbora u Velikoj Britaniji, u pokušaju da se dodvori euroskeptičnom krilu svojih glasača, obećao da će u slučaju pobjede na izborima održati referendum o
izlasku Velike Britanije iz EU do kraja 2017. Problem je u tome što uprkos predizbornom podgrijevanju nacionalističkih osjećaja izlazak iz Unije nikada nije formulisan kao realna politička opcija. Za Britaniju bi to u najboljem slučaju bio dugotrajan, komplikovan proces za koji nema plana ni presedana, a koji bi gotovo sigurno doveo do nedoumica u vezi ekonomskih i trgovinskih odnosa, konflikta sa Škotskom, i nezadovoljstva među stranim investitorima. Predsjednik Barack Obama je već upozorio da je za Britaniju bolje da ostane u EU, a američki finansijski gigant Goldman Sachs je donirao “značajnu šestocifrenu sumu”
kampanji za ostanak u EU, usput upozorivši da bi napuštanje članstva ozbiljno ugrozilo funtu. Sam Cameron je već više puta najavio da je spreman da povede kampanju za ostanak EU, ali prvo mora naći načina da glasače ubijedi da to neće značiti izdaju nacionalnih interesa i da Velika Britanija ostaje pod mnogo povoljnijim uslovima nego što je to do sada bio slučaj.
Četiri zahtjeva sa kojima je britanski pregovarački tim nastupio su zaista predstavljali ozbiljan izazov institucionalnom poretku Evropske unije: prvo, izmijeniti osnovne ugovore EU kako bi se u potpunosti
izbrisala klauzula da evropske članice teže “sve bližoj uniji” za koju Velika Britanija tvrdi da predstavlja skrivene federalističke ambicije; drugo, omogućiti članicama EU koje nemaju euro kao valutu uticaj na donošenje odluka unutar Eurozone, posebno u pogledu osnivanja bankovne unije; treće, uvesti mjere
za “povećanje konkurentnosti”, što prevedeno sa diplomatskog jezika znači dozvoliti nacionalnim parlamentima da blokiraju evropske zakone koje smatraju štetnim po nacionalne ekonomske interese; i četvrto, dozvoliti zemljama poput Velike Britanije da zaustave priliv radne snage iz drugih članica EU i uskrate im pravo na naknade po osnovu nezaposlenosti u prve četiri godine boravka na svojoj teritoriji.
Kako to obično biva, sporazum koji je početkom februara proglasio predsjednik Savjeta EU Tusk sadrži znatno razvodnjene verzije sva četiri zahtjeva. Lideri EU su u startu odbili svaki razgovor o izmjenama osnovnih ugovora, koje bi bile ne samo politički opasne već i praktično nemoguće, obzirom da ih moralo
formalno ratifikovati svih 28 članica. Umjesto toga, sa Velikom Britanijom će biti potpisan protokol pri Ujedinjenim nacijama kojim se ova država izuzima iz ambicije “sve bliže unije”. Što bi to trebalo značiti u praksi nije jasno nikome, posebno imajući u vidu da se Velika Britanija već trideset godina uspješno izuzima iz gotovo svih integracionih projekata EU, od Šengena do Ekonomske i monetarne unije.
Slično je prošao i zahtjev da se Veliku Britaniju više pita u poslovima Eurozone – Francuska je kategorično odbila svaku mogućnost veta ne-članica na odluke unutar Eurozone, i sve što je Britanija dobila je nejasno obećanje da će u budućnosti biti više konsultovana. Zahtjev za većom kontrolom nacionalnih parlamenata nad evropskim zakonima je, pomalo ironično, razriješen mehanizmom koji će prisiliti Veliku Britaniju na više, a ne manje saradnje sa drugim članicama i institucijama Unije. Naime, nacionalni parlamenti ne mogu
samostalno pobiti evropske zakone, ali 55% svih parlamenata (ili 16 članica EU) mogu vratiti zakon na ponovno razmatranje Savjetu EU. To nacionalnim parlamentima daje malo više uticaja, ali ostavlja konačnu odluku institucijama EU, i znači da, u slučaju da želi da spriječi usvajanje određenog akta, Velika Britanija mora naći još 15 članica da je u tome podrži.
Najkontroverznijim se pokazao zahtjev za ograničavanjem socijalnih prava radnika iz drugih članica EU. Prijedlog četvorogodišnje zabrane primanja naknada po osnovu rada i nezaposlenosti zadire u samu srž principa nediskriminacije i osnovne slobode kretanja radne snage u EU. Posebno su burno reagovale
nove istočnoevropske članice EU, čijih oko milion i po građana živi i radi u Velikoj Britaniji. U isto vrijeme, britanski zahtjev je naišao na manje ili više otvorenu podršku bogatijih članica koje se i same suočavaju sa
prilivom radnika sa istoka. Danski premiejr Lars Løkke Rasmussen je već obećao podršku Britaniji u pregovorima sa EU, dodajući da će Danska najvjerovatnije i sama uvesti slične mjere. I njemačka ministrka rada Andrea Nahles je potvrdila da će Njemačka pomoći Britaniji da nađe načina da ograniči socijalnu pomoć migrantima iz drugih zemalja EU. Istočnoevropske članice su najavile vanredni samit Višegradske grupe 15. februara kako bi dogovorile zajedničku poziciju, ali je najveća od njih, Poljska, već pristala na britanske zahtjeve u zamjenu za političku podršku.
Svakako je mnogo pomoglo i to što je, umjesto prvobitne zabrane naknada za migrante, Velika Britanija prisiljena da prihvati mnogo blaži oblik ograničavanja pomoći, gdje će naknade biti postepeno povećavane srazmjerno godinama rada provedenim u zemlji. Uz to nijedna članica neće moći da jednostrano uvede takva ograničenja kad god to želi, već samo pod strogo određenim uslovima vezanim za broj imigranata u određenom periodu, i to nakon dobijene saglasnosti Evropske komisije i Savjeta EU.
Drugim riječima, konačni sporazum je daleko od polaznih zahtjeva Velike Britanije i još dalje od pobjede principa nacionalnog suvereniteta nad evropskim pravilima. Ništa od toga nije smetalo premijeru Cameronu da proglasi pobjedu i započne kampanju za ostanak Britanije u Evropskoj uniji. Njegov entuzijazam nije prevario nikoga kod kuće: konzervativna štampa nije krila prezir prema mršavim ustupcima, a saslušanje u predstavničkom domu je otkrilo i burno nezadovoljstvo stranačkim redovima konzervativaca. Cameron, međutim, ima još par mjeseci da sastavi jaku koaliciju za podršku EU, a može se osloniti i na podršku
tradicionalno pro-evropskih labrista. Njegovi protivnici mogu da računaju na rašireno nezadovoljstvo glasača Evropskom unijom, ali im nedostaje jedinstveno vođstvo i – što je još važnije – jasna vizija o tome kako će izgledati “život nakon EU”. Naravno, svašta se još može dogoditi do referenduma, ali kako sada stvari stoje izgleda da će se velika saga o izlasku Velike Britanije iz EU završiti kako se već završava većina kriza u Uniji – ne treskom, već komplikovanim administrativnim amandmanima.
Autorka teksta je dr Vera Šćepanović. Tekst je objavljen u časopisu Evropski puls.
