Evropska unija u oblasti zaštite životne sredine ima za cilj održivi razvoj. To znači da kratkoročne ekonomske koristi na štetu životne sredine moraju biti zamijenjene održivim modelom ekonomskog i socijalnog razvoja, kao osnove za veću efikasnost i konkurentnost.
Evropska strategija za održivi razvoj, usvojena 2001, zasniva se na koordinisanom razvoju zajedničkih politika koje se bave ekonomskom, socijalnom i dimenzijom zaštite životne sredine. Na osnovu nje se ustanovljava skup glavnih ciljeva kako bi se ograničile klimatske promjene i povećala upotreba čiste energije, odgovorilo na prijetnje po ljudsko zdravlje, efikasnije upravljalo prirodnim izvorima i unaprijedio transportni sistem.
Politika životne sredine u okviru Unije počinje se razvijati sedamdesetih godina dvadesetog vijeka, usljed jačanja svijesti o tome da industrijalizacija i razvoj ne mogu i ne smiju ići na uštrb životne sredine čije bogatstvo nije neiscrpno da može neograničeno da se troši. Danas je životna sredina jedna od najkompleksnijih politika EU, a zaštita životne sredine i održivi razvoj osnovne vrijednosti usmjerene na očuvanje životne sredine za dobrobit sadašnjih i budućih generacija.
Evropsko zakonodavstvo iz oblasti zaštite životne sredine (Environmental acquis) čini preko 200 ključnih pravnih akata koji pokrivaju horizontalno zakonodavstvo, koje se odnosi na dokumenta opštijeg karaktera usmjerena na očuvanje i unaprijeđenje životne sredine, kao i sektorsko zakonodavstvo, koje se bavi konkretnim pitanjima iz oblasti zaštite životne sredine, poput kvaliteta vazduha, upravljanja otpadom, kvalitetom vode, kontrolom industrijskog zagađenja, klimatskim promjenama, zaštitom od buke, civilnom zaštitom i sl. Politika životne sredine pripada grupi tzv. podijeljenih nadležnosti (eng. shared competences) između Unije i zemalja članica. To u praksi znači da EU preuzima rješavanje nekog pitanja iz ove oblasti samo kada se procijeni da to pitanje nije moguće adekvatno riješiti u državi članici ili na nivou više država članica. To je tzv. načelo subsidijarnosti, koje ne znači decentraliazaciju odlučivanja, već da se odluke donose na bazi procjene optimalnog načina da se neka mjera sprovede ili problem riješi. Proračunate potrebne investicije za dostizanje standarda samo u sektoru zaštite životne sredine se kreću od 80 do 120 milijardi EUR za 13 zemalja centralne i istočne Evrope (koje su posljednje pristupile EU).
Fokus Unije u oblasti zaštite životne sredine su preventivne aktivnosti – šteta nastala po životnu sredinu treba u najvećoj mogućoj mjeri da bude zaustavljena na svom izvoru, a zagađivač plaća nastalu štetu, čime se uvodi koncept ekološke štete. Dalje, odgovornost se utvrđuje direktivama Unije, kao i mogućnost krivičnog gonjenja zagađivača. Tijelo koje prati i sakuplja informacije o svim pitanjima je Evropska agencija za životnu sredinu. Ona obezbjeđuje državama članicama tehničke, naučne i ekonomske informacije koje se odnose, ili imaju vezu sa zaštitom životne sredine.
Proces pregovaranja u okviru ovog poglavlja, podrazumijeva da Crna Gora u potpunosti prenese u svoje zakonodavstvo regulativu EU iz oblasti zaštite životne sredine, i istu u cjelosti i dosljedno primjenjuje. Do sada je jedan broj direktiva i međunarodnih dokumenata prenijet u domaće zakonodavstvo, poput Deklaracije o životnoj sredini iz Ria, Arhurske konvencije, Kjoto protokola, itd.
Proces EU integracija u oblasti zaštite životne sredine odvijaće se na tri nivoa: harmonizacija propisa; izgradnja administrativnih i kapaciteta institucija u oblasti zaštite životne sredine; i obezbijeđivanje finansijskih resursa. Poglavlje pregovora o životnoj sredini je izuzetno zahtjevno i u finansijskom i administrativnom smislu, ali i u pogledu dobro opremljene i obučene sudske i upravne strukture. Procjenjuje se da će Crna Gora samo u procesu usklađivanja sa politikom i pravom EU u oblasti životne sredine u narednih nekoliko godina, dok budu trajali pregovori, morati da uloži oko milijardu eura. Proces će se nastaviti ulaskom u EU, tako da bi ukupni troškovi usklađivanja do 2030. mogli biti nekoliko milijardi eura. No, i pored ogromnih troškova, iskustva članica EU pokazuju da ulaganje u životnu sredinu znači dugoročnu dobit u svim segmentima društva. Neke projekcije govore da bi direktna ekonomska korist do 2030, trebalo da bude skoro 2,4 puta veća od troškova usklađivanja sa standardima EU u ovoj oblasti.
Jasnija slika o tome što će sve biti potrebno unaprijediti u oblasti životne sredine u Crnoj Gori biće poznata nakon faze analitičkog skrininga i izrade tzv. popisa propisa koje je neophodno uskladiti sa zakonodavstvom EU i primijeniti u narednom periodu. Rezultat skrininga biće mjerila (eng. benchmarks) za otpočinjanje i zatvaranje pregovora u okviru ovog poglavlja.
U Izvještaju Evropske komisije o napretku Crne Gore za 2011, konstatuje se da je ostvaren mali napredak u pogledu usklađivanja i sprovođenja acquis-a u oblasti životne sredine i klimatskih promjena, te da je najveći napredak postignut donošenjem opštih propisa u oblasti upravljanja otpadom i očuvanja prirode, kao i u ratifikaciji nekoliko međunarodnih dokumenata. Izazov je i nepostojanje strateškog pristupa u zaštiti životne sredine koji se ogleda u nepostojanju detaljno razrađenih akcionih planova za životnu sredinu sa preciziranim kratkoročnim i dugoročnim ciljevima i projekcijom budžeta za njihovo sprovođenje. Još uvijek postoji zbrka u podjeli nadležnosti i preklapanja u zaduženjima institucija koje se bave životnom sredinom. Crna Gora ima najozbiljniji problem u oblasti tretiranja otpada, pa čak i onog najopasnijeg, uključujući i potencijalno visoko infektivni medicinski otpad. Trenutno postoji samo jedna savremena sanitarna deponija za odlaganje otpada, dok se većina otpada odlaže na otvorenim deponijama i neadekvatnim lokacijama bez elementarnih uslova da se okolna priroda i zdravlje ljudi zaštite. Nedostaju i fabrike za reciklažu. Takođe, mali je broj presuda za kršenje zakona o zaštiti životne sredine, a kaznena politika za prekršaje za ugrožavanje životne sredine je preblaga. Broj sprovedenih tužilačkih istraga za kršenje odredbi zakona u oblasti životne sredine je ekstremno mali, a nijedan proces za ozbiljno kršenje navedenih odredbi nije okončan, što po ocjeni Komisije ukazuje da je stepen sprovođenja zakona jako nizak.
Crnoj Gori nedostaju stručni i depolitizovani administrativni kapaciteti za sprovođenje reformi, naročito u službama koje se bave neposrednom primjenom zakona u ovoj oblasti, kao i u inspekcijskim službama koje tu primjenu prate, kako u smislu brojnosti kadra tako i pogledu specifičnih znanja i vještina. Budžetska izdvajanja za životnu sredinu su niska. Najnovijim rebalansom budžeta procenat izdvajanja iznosi 0.13%, što . Crnu Goru stavlja ispod prosjeka EU, čije članice za ovu oblast izdvajaju 2% budžeta na godišnjem nivou.
Postojeće stanje u oblasti životne sredine u Crnoj Gori posljedica je opštih društvenih i ekonomskih okolnosti bez čije prethodne promjene nije moguće ni rješavanje problema u oblasti životne sredine. Međutim, jedan dio problema je rezultat slabosti različitih subjekata u sistemu zaštite životne sredine. U cilju prevladavanja navedenih izazova biće potrebno definisati jasnu podjelu nadležnosti između resornog Ministarstva, Agencije za zaštitu životne sredine i ostalih relevantnih organa i lokalnih vlasti. Usklađivanje sa standardima EU u oblasti životne sredine obuhvatiće gotovo sve sfere funkcionisanja crnogorskog društva pa će uspjeh ovog procesa zahtijevati napor i potpunu posvećenost svih njegovih činilaca. Osnovni preduslov očuvanja i unaprijeđenja životne sredine je i visok nivo ekološke svijesti građana i građanki što zahtijeva stalnu edukativnu kampanju. Važni elementi, bez koje se ne mogu postići valjani rezultati, jesu dosljedna primjena kaznene politike, jačanje kapaciteta nadležnih institucija i njihova reorganizacija na način koji treba da obezbijedi funkcionalniju vertikalnu i horizontalnu koordinaciju. Uključivanje stručne, pa i šire, javnosti u procedure pripreme propisa u oblasti životne sredine doprinijelo bi njihovom kvalitetu. Jačanje investicija u infrastrukturu od značaja za oblast životne sredine ključna je sistemska pretpostavka za unaprijeđenje stanja u ovoj oblasti. Bez izgradnje odgovarajuće infrastrukture u nekim od ključnih oblasti (otpadne vode, komunalni otpad, itd) neće biti moguće ostvarivanje strateških ciljeva.
No,već sada je jasno da će Crna Gora kroz proces usklađivanja i odgovarajućim sprovođenjem propisa iz područja životne sredine, osigurati visoke ekološke standarde, čime doprinosi zaštiti zdravlja i uopšte višem kvalitetu i standardu života svojih građana i građanki. Zahvaljujući unaprijeđenoj životnoj sredini Crna Gora će kao turistička destinacija značajno osigurati i unaprijediti i svoj status. Visoki ekološki standardi podsticajni su i za ekološke inovacije i ideje, te postoji šansa da crnogorska privredna i industrijska djelatnost poboljša svoju konkurentnost na evropskom, ali i ostalim tržištima. Samo smanjenje rizika od ekoloških incidenata nije moguće bez značajnih investicija i izgradnje sistema upravljanja rizikom u skladu sa EU propisima i praksom.
– U EU se reciklira oko 60% otpada, a u Crnoj Gori manje od 10%;
– Svaki stanovnik Crne Gore godišnje “proizvede” 330 kg otpada, bez turističkog otpada, a prema istraživanjima ta cifra će do 2020. dostići 450 kg.
– U zemljama EU je, 2010, stupila na snagu zabrana upotrebe plastičnih kesa u cilju smanjenja zagađivanja životne sredine;
– U EU zagađivač plaća i može biti krivično gonjen zbog zagađivanja životne sredine;
– Pouzdan uvid u stanje životne sredine i nadzor nad primjenom propisa bili bi gotovo nemogući bez članstva u Evropskoj agenciji za zaštitu životne sredine i drugim relevantnim institucijama EU.
Više o ovom i drugim pregovaračkim poglavljima možete naći na http://media.cgo-cce.org/2013/10/ ocemupregovaramo.pdf
Autor: Petar Đukanović
Tekst je objavio časopis Evropski puls
